10. april 2015./21. džumade-l-uhra 1436. h. g. HUTBA – Znanje i postupanje

10. april 2015./21. džumade-l-uhra 1436. h. g.

HUTBA – Znanje i postupanje

Hvala Allahu Gospodaru svega stvorenoga, na blagodatima Vjere i Upute.

Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda, a.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike  islama.

Poštovani džema’ate, draga braćo.

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “O vjernici! Zašto govorite ono što ne radite? Allahu je mrsko da govorite ono što ne radite!” (Es-Saff, 2-3)

Od Isaa, a.s. se prenosi da je rekao: “Nema nikakve koristi od znanja po kojem se ne postupa. Ustvari, obilje znanja, ako se po njemu ne postupa, samo povećava oholost.” (Prenosi Ahmed)

“Postoje tri vrste znanja: Znanje koje proizvodi aroganciju, znanje koje rađa poniznost i znanje koje te čini svjesnim da ništa ne znaš.” (Sufjan Es-Sevri)

Onaj koji poziva dobru a odvraća od zla treba da zna metode poslanika pri pozivanju Allahu, dž.š., i ugleda se na njih. Mnogi poslanici i njihov način pozivanja je spomenut u Kur’anu. Onaj koji redovno uči Kur’an, ima priliku da se upozna sa njihovim metodama pozivanja, pa ih i sam primijeni. Onaj koji poziva dobru a odvraća od zla treba dobro da poznaje sredinu u kojoj djeluje, kao i mentalitet ljudi kojima se obraća, da svojim pozivanjem ne bi prouzrokovao smutnju koja može prerasti u verbalne sukobe, pa čak izazvati i proljevanje krvi. Nažalost, mnogi neuki muslimani diljem svijeta podmeću bombe čak i u džamijama.

Braćo i sestre, razum mora nadvladati emocije. Nije ni čudo što se Allah, dž. š., obraća onima koji “pameti imaju”. No, neki muslimani očito imaju više emocija nego pameti.

U vjeri nema mjesta za neslogu, prezir, omalovažavanje, potcjenjivanje, sukobe. Naša lijepa vjera islam uljepšava, osmišljava i obogaćuje život, a džamije su nukleusi društva iz kojih se šire zrake koje razgone tamu dunjalučkog mraka. U današnjem turbulentnom vremenu svi trebamo najprije da posvetimo pažnju ličnom uzdizanju. Neko je lijepo rekao: “Dok sam bio pametan, mislio sam da trebam mijenjati svijet, a sada kada sam postao mudar, znam da prvo trebam promijeniti sebe.”

Trebamo prepoznavati prioritete. Farz uvijek ima prednost nad sunnetom, a nikako obratno. Evo jednog primjera: Čuveni egipatski da’ija, Hasan el-Benna, zatekao u džamiji muslimane kako žestoko svađaju, što je bilo vrlo ružno i neprimjereno za Božju kuću. Kada ih je upitao o čemu se radi, rekli su da se ne mogu dogovoriti da li klanjati teravih-namaz osam ili dvadeset rekata! Upitao ih je: “Šta je po islamu teravija?” “Sunnet”, odgovorili su. “A šta je jedinstvo muslimana?” “Farz!”, rekoše. Potom el-Benna, rahimehullah, reče: “U tom slučaju, bolje vam je da teraviju nikako ne klanjate a da jedinstveni budete, nego da je klanjate a svađate se.”

Jednostavno i lahko za one koji pameti imaju i koji razumijevaju prioritete. Jedinstvo muslimana je najvažniji prioritet i teško se onome ko naruši jedinstvo džemata. Neće moći na Sudnjem danu dževap dati onaj koji je sebep odvajanju džemata.

Dakle, svako treba najprije očistiti svoju dušu i um. Vrijeme je da upremo prst u sebe, prije nego ga upremo u drugoga. To je rješenje za sve nedaće, neprilike i nevolje.

Navešću još jedan primjer Hasana el-Benna-a. Jednu skupinu ljudi ponijela vjera, emocije i lijepa namjera da, puni elana, traže sprovođenje Šeriata, pa im se el-Benna obrati: “Polahko, ljudi! Za sprovođenje Šeriata je nužno pripremiti uslove. Provedimo mi Šeriat u svojim dušama, dušama naših supruga, naše djece, rodbine, pa će se Šeriat dalje sam sprovesti.”

A stanje današnjih muslimana u svijetu je onakvo kakvim ga prikaza jedan savremenik: “Kad bi Istok i Zapad zatražili od muslimana da primjene Šeriat, sami muslimani bi rekli: ‘Ne, mi to nećemo!’” Nažalost, uglavnom je tako!

Ako se onome koji je izišao iz logora poput skeleta ponudi najzdravija hrana, ubit će ga ako mu se ponudi u velikoj količini. Pomalo mu treba davati hranu. I one koji cijelog života nisu imali veze s vjerom treba pažljivo pozivati i početi od Kelimei-Šehadeta, a to je temelj vjere. Ne možeš očekivati da onaj koji nikada nije klanjao i ne zna šta je namaz, odjedanput klanja svih pet namaza i to sa apetitom. Daj Bože, ali treba biti realan. Neki Italijan je primio islam pa mu jedan musliman reče: “Sada ti, kao musliman, moraš klanjati pet namaza svaki dan.” On reče: “E, ja to ne mogu ispoštovati!” Drugi, mudriji, reče: “A šta možeš?” On reče: “Ja mogu klanjati samo jedan namaz.” “Koji?” “Sabah-namaz”, reče. “Boga mi, najbolji si odabrao.” Kasnije, kada je razumio vrijednost namaza i šta znači namaz u islamu, počeo je klanjati i druge namaze.

Onaj koji ne klanja nikako, dobro je kad počne i sa bajram-namazom, potom sa džumom, zatim sa ostalim namazima, pa onda i sa namazima u džematu. Ako nekog Uzvišeni Allah ne uputi, onda ga niko od nas, doista, ne može uputiti. Vjera je najveća blagodat, ali je vjera i najveća demokratija. Do svakoga je da se odazove ili ne odazove. Nikoga ne možemo, niti smijemo natjerati. Sve što nije srcem i razumom prihvaćeno, kratkog je daha. Kad pojedini Božiji poslanici nisu mogli  svoje supruge, roditelje, djecu, rodbinu učiniti da se odazovu, kako ćemo mi!? Naravno, to nas ne oslobađa obaveze savjetovanja.

To savjetovanje i pozivanje treba da bude u duhu instrukcija Gospodara svjetova, koji u Kur’anu kaže: “A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na način najljepši!” (En-Nahl, 125)

Dakle, vrlo je važno da ljudi upoznaju  ljepote islama, pa ga se oni ni za šta na svijetu neće odreći. Oni će tada islam braniti svojim imecima, životima i svim mogućim sredstvima. Islam će tada biti utkan u svaku poru ljudskih života, poput boje u tkanini, koju ništa ne može isprati.

Umijeće je pridobiti otvrdla srca i inadli mentalitet, koji ni Istinu neće prihvatiti ako mu se na adekvatan način ne prezentuje. Uzvišeni Allah kaže: “S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo pobjegli. Pa, praštaj im i od Allaha im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima. A kad se na nešto čvrsto odlučiš, tad se na Allaha osloni! Allah, zbilja, voli one koji se na Njega oslone.” (Ali ‘Imran, 159)

Allah, dž.š., se ovdje obraća Poslaniku, a.s., koji je bio čist od grijeha. Sjajan je ovo primjer za one koji pozivaju dobru a odvraćaju od zla.

Dakle, ako Uzvišeni Allah oprašta sve grijehe čovjeku koji se iskreno pokaje i prestane činiti ono što je zabranjeno, onda je veliki grijeh ne praštati jedni drugima.

Lijepo ophođenje s ljudima osvaja srca i osnažuje vezu i ljubav među njima. Ni grubim riječima se ne osvajaju srca, a kamoli mačem. Samo zlonamjernici mogu tvrditi da se islam širio mačem. Islam zabranjuje čak i upotrebu grubih riječi pri komuniciranju i pozivanju dobru i odvraćanju od zla. Muslimanska vojnička noga nikada nije kročila na indonežansko tlo na kojem danas živi preko 200 miliona muslimana. U Kur’anu se nigdje ne spominje sablja, a u Bibliji čak na preko 200 mjesta! Pa, koja se to vjera, uistinu, širila mačem?!

Molim Uzvišenog Allaha da nas obaspe Svojom milošću, usadi ljubav u naša srca, poveća korisno znanje, popravi naše stanje, uspostavi harmoniju među nama i svim Božjim stvorenjima, oprosti nam grijehe i uvede nas u Džennet sa Svojim miljenicima i odabranicima.

 

 

Ismet ef. Zejnelović

www.zbosnjaka.com